U posljednje vrijeme rečenica koju najčešće čujem jest: „ Ti živiš u idealističkom svijetu – taj tvoj svijet ne postoji“  ili drugu varijantu iste rečenice: „To o čemu pričaš je “prenapredno” i većini ljudi nedostižno! Daj se malo spusti na zemlju i pogledaj svijet oko sebe gdje su ljudi nezaposleni, bolesni, kriza je, politička situacija je bezizlazna i puno je veća šansa da stvari krenu po zlu nego po dobru.

Prije mjesec dana prisustvovala sam jednoj radionici, na kojoj mi je prišla dubinski isfrustrirana poduzetnica i pitala me koliko imam godina i koliko se dugo bavim poduzetništvom? Premisa je naravno bila kako imam manje od 30 godina i kako sam tek krenula u poduzetničke vode. Žena se vidno iznenadila otkrivši da sam starija od nje i bliže onoj drugoj desetici koja počinje s brojkom 4 i da je moj prvi poduzetnički pothvat krenuo kad sam imala 18 godina.  Nakon što je shvatila kako sam krenula od nule i kako moj put nije niti bio niti ostao nimalo lagan i jednostavan i još uvijek nije, zaključak koji se sam po sebi nametnuo je kako sam onda vjerojatno luda, što budimo realni nije daleko od istine.

Svi mi koji se bavimo psihoterapijom smo na svoj način pomalo ludi.  Svaki poduzetnik koji u vrijeme krize vjeruje u svoj poduzetnički pothvat je malo lud. Svi mi koji odabiremo činiti stvari drugačije od onoga kako se to oduvijek radilo smo malo poremećeni. Svi mi koji odustajemo odrasti i odlučimo ne odustati od zanesenog i dječjeg pogleda na svijet odudaramo od prosjeka. Budući da je prosjek mjera normalnosti, onda smo zaista i po psihijatrijskim mjerilima LUDI! No, kako još uvijek funkcioniramo i ne ugrožavamo druge, na svu sreću ili nesreću ne treba nas hospitalizirati.

Kao što se psihijatar Manfred Lutz u svojoj knjizi „Ludilo“  pita “Tko je tu zaista lud”, možda je vrijeme da si svatko od nas postavi pitanje:  Je li ludo  unatoč „teškoj“ situaciji vjerovati  u „idealističan svijet“ ili je bolje zamišljati najcrnji mogući scenarij?  I gdje je granica zdravog optimizma i utopijskog ludila ili pak depresije.?

Moje mišljenje je kako  svatko od nas u sebi nosi odgovor na to pitanje, no možda je to pogrešno pitanje. Možda bi bilo bolje postaviti si pitanje: Kako nam to točno pesimizam i cinizam pomažu u životu? Zagovornici pesimizma reći će: „Ukoliko se ničemu ne nadam, onda se ne mogu niti razočarati?“ Iskustvo pokazuje kako se itekako možemo razočarati, čak i unatoč pesimizmu i kako se ne možemo sačuvati od razočarenja, boli i povreda, jer one su dio života i dokle god živimo smo ranjivi.

Prisjetimo li se alegorije o mudracu, koji je pokazao mladom čovjeku svoje izranjavano srce, tvrdeći kako je njegovo srce ljepše od onog koje nema niti jedan ožiljak, jer svaki ožiljak predstavlja uspomenu na sve one situacije kada je uistinu volio i doživio ljubav, možda je vrijeme da se zapitamo čuvamo li svoje srce od povreda, čuvamo li svoj ego od neuspjeha u nadi da ćemo izbjeći povrede? Ne sklapamo li slučajno postavkom „Neću sanjati, pa se neću niti razočarati“  nagodbu s „vragom“, jer ukoliko se zaštitimo od zla, zaštitit ćemo se i od dobra.

Ukoliko odbijamo vjerovati  u nešto više i bolje, zapravo jedino što smo se osigurali jest kako to nećemo vidjeti, a niti doživjeti i tu je jednadžba vrlo jasna, budući da naš mozak vidi samo i isključivo ono na što se fokusiramo i u što vjerujemo.

Stoga, unatoč svim mogućim i nemogućim pritiscima, ja i dalje i  u Novoj godini odabirem živjeti u svom „idealističkom“ svijetu u kojem svaka osoba može napredovati, u kojoj svaki dan nosi sa sobom novu nadu, u kojem ljudi mogu raditi posao koji vole i od toga živjeti i u kojem možemo živjeti u skladu sa svojim vrijednostima i integritetom i to je ono što prvo pomislim kada ujutro otvorim oči i zadnje prije nego zaspem. Također, potpuno “neutemeljeno” vjerujem kako će moja poruka doći do onih do kojih treba doći i kako će ovaj tekst pročitati oni koji ga „trebaju pročitati“.

Ako ste bili dovoljno uporni i došli do kraja teksta možda je vrijeme da na trenutak zastanete i za kraj si odgovorite na još jedno posljednje pitanje: „U što vi vjerujete i kakav je vaš svijet?“ Usudite li se vjerovati u ono što želite? Usudite li se živjeti ono što vjerujete?