Oduvijek me fascinirala činjenica kako malo znamo o funkcioniranju našeg mozga. Koliko god učila i predavala na tu temu, svaka nova informacija jednako je uzbudljiva kao onih prvih nekoliko. Izložba u Ljubljani „Brain – the inside story“ samo me podsjetila kako je naš mozak fenomenalan instrument koji je u stanju učiniti čuda i u pozitivnom i u negativnom smislu – ovisno o tome kako ga koristimo.

Ušavši u prostoriju, vrijeme kao da je stalo i moj mozak je polako ušao u stanje nalik euforiji. Pretpostavljam da se tako osjećala Alisa kada je prvi puta zakoračila u zemlju čudesa ili Charlie nakon što su ga preplavili mirisi u tvornici čokolade. Doduše, autori izložbe su se potrudili iskoristiti priliku za stimulaciju svih pet osjetila, nas naivnih posjetitelja, nakon čega nije bilo teško završiti u stanju transa.

Kako je jedna od opće poznatih činjenica da u stanju transa nemamo osjećaj za vrijeme, tako su i dva sata obilaska u mojoj glavi trajala najviše pola sata. Za vrijeme izložbe vremenski stroj me vratio na certifikacijski ispit na kojemu su polaznici edukacije trebali demonstrirati svoje znanje iz područja coachinga.

Slušajući ih kako vode razgovor, nakon što bi osoba rekla da ima problem, postoje dva pitanja koje nitko od njih nije propustio postaviti. Ta dva pitanja su: „Kako znaš?  i Kako je to za tebe problem?“ Postavljali bi ih na većinu problema koji su se pojavljivali u procesu razgovora. Postavljali su ih u onim naizgled jasnim situacijama kada bi npr. osoba izrekla rečenicu:

„Bolesna sam“... „Kako znaš? (možda je to nešto što će proći)

“Kako je to za tebe problem?“ (pa, čak i da jesi bolesna, to ne mora biti problem)

…do onih malo kompliciranijih tipa:

„Nisam uspješan u poslu“….“ Kako znaš? “(koje su činjenice koje to dokazuju)

“Kako je to za tebe problem?” …

Pitanja su postavljali i kada je problem bio u motivaciji npr…

„Nisam motiviran završiti izvještaj“. „Kako znaš?” (provjera realiteta – osvještavanje kako izgleda nemotiviranost)“

“Kako je to za tebe problem?“ (Ponekad se motivacija pojavi tek kad krenemo nešto raditi.)…

Naposljetku, pitanja su primjenjivali i u “ljubavnim situacijama”…

“ Moj šef me ne voli“...”Kako znaš?” (Možda je samo loše volje jer nije spavao?)

“Kako je to za tebe problem ?” (Zašto ti je potrebno da te tvoj šef voli?)

Ako šefa zamijenimo s mamom ili tatom…priča postaje još zanimljivija…:-)

Pitala sam se koliko puta sam ih tijekom edukacije ponovila da su se toliko duboko usjekla i bez obzira što ih poznajem, uvijek su me iznova oduševila prostranstva koja su otvarala.

Naime, pitanje Kako znate? Zapravo testira našu realnost i daje nam uvid u to kako osoba sama sebi dokazuje da je nešto istina, a pitanje „Kako je to za vas problem?“ pretpostavlja da problem nastaje tek kada ga sami sebi stvorimo u glavi.  Sve što nam se u životu događa može biti problem, ali i ne mora. Stvar je percepcije.

Ukoliko vas je ova tema zainteresirala  barem desetinu onoga koliko interesira mene, možete si krenuti postavljati i još neka pitanja:

Koji uvjeti moraju biti zadovoljeni da problem ostane problem? Što se treba desiti da problem prestane biti problem?

Ova pitanja pretpostavljaju da problem može prestati biti problem ili kada ga riješimo ili kad ga prestanemo proglašavati problemom. Dakle, izbor je u našim rukama.

No, budući da još nismo došli do rješenja, preostaje nam postaviti  još par ključnih pitanja….

Kako ste do sada propustili riješiti problem? Što trebate činiti kako biste i dalje ostali neuspješni?

Ova pitanja su moćna, jer su nepredvidiva i okreću fokus. Također, osvještavanju osobi mentalnu strategiju neuspješnog pristupa rješavanju problema. Kada smo uvidjeli što je to što ne trebamo činiti,  potrebna nam je nova, uspješna mentalna strategija, stoga postavljamo još nekoliko pitanja:

Birate li TO i dalje činiti? Ako ne, što možete učiniti da se približite rješenju? Što ćete učiniti? Kada? Kako? Kako znate? Jeste li sigurni?

Na kraju se još jednom vraćamo na početak i završavamo s pitanjem ….Kako znate? Tražimo da osoba sama sebe uvjeri da je sigurna, što je dodatni poticaj za motivaciju.
Ukratko kako to izgleda u praksi:

Izašavši iz izložbe dočekala me ekipa s rečenicom: „Čekamo te već dva sata“….Ok, kako znate? Kako je to za vas problem?   Neee, to nije mjesto i vrijeme za postavljanje pitanja…jedno oprostite, ponijelo me, puno je bolji odabir.

No, postoje situacije kada su pitanja itekako primjenjiva.

A: Ne mogu nikako završiti ovaj izvještaj?
B: Ok….Kako znaš?
A: Pa, znam. Nije mi uspjelo zadnjih dva sata…
B: I kako to znači da ne možeš…..jesi li ikada nešto pokušavao dva sata, pa i više, a da si na kraju uspio?
A: Pa, dobro jesam…
B: Pa kako onda to što ti nije uspjelo zadnjih dva sata znači da ne možeš? Ne može li to možda značiti nešto drugo?

A: Pa, možda i može

B: Što trebaš činiti kako i dalje ne bi uspio napisati izvještaj?

A: Raditi više stvari odjednom i vjerovati da ne mogu.
B: Biraš li to i dalje činiti?

Varijanta X
A: Da… danas mi se stvarno ne da…
B: Ok, znači da ne želiš, a nije da ne možeš…i to je tvoj odabir….

Varijanta Y:
A: Želim napisati izvještaj
B: Što možeš učiniti da ga napišeš?
A: Koncentrirati se, potražiti informacije koje nedostaju i pogledati primjere sličnih izvještaja
B: Što ćeš učiniti?
A: Upravo to!
B: Jesi li siguran?
A: Jesam
B: Kako znaš?
A: Pa znam, daj me pusti na miru…jednostavno znam….:-)

Pozivam vas da se poigrate i počnete za početak sami sebi postavljati navedena pitanja. Sigurna sam da će vam pomoći promijeniti perspektivu i otkriti neslućene kapacitete vašeg mozga. Kako znam? Ma, nemam pojma. Jesam li sigurna? Apsolutno ne!  Ali, ako se zabavite barem malo, nije niti bitno, budući da,  kao što kaže izložba “Brain story”, problemi ionako postoje samo u našoj glavi.