Svatko od nas najbolje zna što znači slomiti se pod teretom prevelikih očekivanja, bilo da smo to iskusili na vlastitoj koži, bilo da smo to vidjeli kod drugih. Primjera ima bezbroj, od sportaša, koji su izgorjeli jer su „previše htjeli“, do umjetnika koji su ostali bez glasa ili inspiracije, jer su željeli postići savršenu izvedbu, do neuspješnih poduzetničkih pothvata ili pak studenata koji su izgubili moć govora na ispitu.

Riječ „moram“ ušuljala se u živote većine nas oduzimajući nam ponekad moć prosuđivanja i onu nužno potrebnu dozu zdravog razuma. „Moramo biti najbolji“, Moramo uspjeti, Moramo zadovoljiti druge, Moramo ostvariti rezultate prodaje, Moramo dobiti peticu, Moramo pobijediti, Moramo imati sve one lijepe stvari (auto, kuću, stan), koje dokazuju da smo „dovoljno dobri“, jer ukoliko nismo „dovoljno dobri, lijepi, pametni“ i ne dobijemo super ocjene na testu života, ne čeka nas bogzna kakva budućnost.

Apsurdno, ali riječ „moram“ ubila je više izvedbi nego što je epidemija ospica odnijela ljudskih života. I dok je procijepljenost od zaraznih bolesti još uvijek na relativno zadovoljavajućem nivou, malo nas je cijepljeno od pritiska tuđih očekivanja“.

Ono o čemu se možda manje razmišlja, a nije manje važno jest što se nalazi s druge strane medalje „moranja“. Najčešće tamo vladaju neke druge riječi: „Baš ne briga“ , Nije mi stalo“, „Neću niti pokušati, jer nema smisla“, „Nisam zainteresiran“, „Ne vrijedi se boriti kada ionako ne mogu pobijediti“….Epidemija tako uzima svoj danak i pod njezinim pritiskom neki izgore, dok se velik broj odluči niti ne zapaliti šibicu, jer je to „besmisleno“, „preteško“, „neizvedivo“, „nije vrijedno“, jer se „nema vremena“ ili je „“nemoguće uklopiti u raspored“. Izgovora ima milijun, a još više nezapočetih projekata, nedovršenih poslova i propalih ideja koje nisu ugledale svijetlo dana.

Predlažem stoga kampanju cijepljenja protiv riječi „moram“ i njezinu zamjenu a riječju: „želim“. Cilj kampanje je potpuno izbaciti riječ „moram“ iz rječnika i govora.

Ovdje zagovornici „moranja“ izvlače iz rukava dobitnu kombinaciju: Ali, to nije istina! Ja npr. ne želim raditi, već moram. U robovlasničkom društvu ili u koncentracijskim logorima ova rečenica bi još imala smisla, iako se Viktor Frankl niti s time vjerojatno ne bi složio, no danas najčešće nema. „Zaista, a što će se desiti ako nećete raditi?…odgovora je mnogo. Neki od njih su: „Pa neću osigurati egzistenciju svojoj djeci; neću imati novca za hranu, neću imati zadovoljavajuću kvalitetu života“. Dakle, birate raditi, jer želite osigurati sve ovo gore navedeno, a ne zato što morate.

Ne moramo vježbati, hraniti se zdravo, biti fit, ostvariti svoje snove i ciljeve, biti bolji roditelji, šefovi, zaposlenici, prijatelji. Ne moramo nikome ništa dokazati i dokazivati. Uvijek imamo izbora, no trebamo biti spremni nositi se s posljedicama svojih izbora.

Što god odabrali, valja se uvijek prisjetiti kako smo ovakvi kakvi jesmo već „dovoljno dobri“, no pitanje je zašto ne bismo pokušali biti bolji? Ne zato što moramo već zato što želimo. Zašto ne bismo s leđa skinuli majmuna svojih i tuđih očekivanja i umjesto težnje za ostvarenjem savršenstva, težili uživanju u putovanju? Vakcina je dostupna svima, čak i onima koji nemaju dopunsko zdravstveno osiguranje i nema nikakvih štetnih posljedica, osim možda povremenih napadaja dobre volje i produktivnosti, koji se mogu pojaviti iznenada i posve neočekivano.

Samo za one koji žele više. Pridružite nam se na INNLP edukaciji.