Jedna od izuzetno važnih sposobnosti našeg mozga jest sposobnost imaginacije. To je ujedno i nešto što nas razlikuje od ostalih živih bića. Omogućava nam da se prisjetimo stvari koje su se dogodile u prošlosti, stvorimo projekcije u budućnosti, ispitujemo hipoteze i donosimo odluke.

Sposobnost imaginacije možemo koristiti  za kreiranje nečeg  pozitivnog i dobrog i u tom slučaju je  možemo smatrati našim najboljim saveznikom, međutim isto tako može postati naš najgori neprijatelj, ukoliko postane alat za stvaranje nepotrebne brige i zabrinutosti.

Kada brinemo najčešće u glavi zamišljamo negativne stvari koje će se desiti u budućnosti.  Sami sebe plašimo i unaprijed proživljavamo ono čega se najviše bojimo pod izgovorom „da se trebamo pripremiti i držati stvari pod kontrolom“. Ovdje na scenu stupa magijsko razmišljanje.  Naime, mnoga istraživanja su pokazala da se većina onoga o čemu brinemo nikada ne desi, pa naš mozak lako zaključuje kako se ništa loše nije desilo upravo zato što smo brinuli, što je potpuno pogrešno.

Ponekad nam naš mozak pomaže i na način da brine o manje važnim stvarima, kako bi nam privremeno skrenuo  pažnju s problema koji su dublji i s kojima se odbijamo suočiti.

Jedna od važnih vještina koju bismo trebali naučiti jest upravljati ovim procesom. Kako bismo to bili u stanju učiniti za početak trebamo naučiti razlikovati konstruktivnu brigu od nekonstruktivne.

U tome nam može pomoći „Molitva spokoja“, koja je nastala 30-tih godina prošlog stoljeća, a primjenjuje se u  programu “12 koraka”  za rješavanje ovisničkog ponašanja. Ovisnost o brizi je samo vrsta ovisnosti.

Molitva  kaže:  „Bože, daruj mi spokoj da prihvatim stvari koje ne mogu promijeniti, hrabrost da promijenim stvari koje mogu promijeniti i mudrost da razlikujem to dvoje.“  Možemo se moliti Bogu ili se osloniti na svoju unutarnju mudrost kako bismo uspješno razlikovali ove dvije stvari.  Međutim, sama molitva nam neće pomoći, ukoliko ne poduzmemo određene korake. U našem slučaju ih nema dvanaest, već tri.

Prvi korak je brige izvaditi iz glave i staviti ih na papir. Ukoliko Vas mnogo toga brine, kreirajte dva stupca na papiru:  1) Ono što ne mogu promijeniti (na što nemam utjecaja); 2)  Ono što mogu promijeniti ( na što imam direktan utjecaj)

Nakon što ste razvrstali probleme u ove dvije kategorije, pitajte se postoji li još nešto sa čime se odbijate suočiti i što stavljate pod tepih kada brinete o ovim stvarima. Ukoliko postoji dodajte i to nešto na papir u odgovarajuću kategoriju.

Drugi korak : Pozabavite se stupcem broj 2. (stvarima na koje imate utjecaja) i napravite plan s koracima njihovog rješavanja. Krenite polako, jedan po jedan problem. Nemojte da poredak bude složen prema tome što je lakše, već što je najvažnije, koliko god bilo teško. Vrlo vjerojatno je da će Vaš mozak u ovom koraku krenuti sa sabotažom tipa: „ Preteško je. Nemam vremena.  Nemam energije. Prekomplicirano je ..što ako ne uspije i sl“. Zahvalite mu se i  ignorirajte ga – to su samo rečenice koje je naučio i koje ništa ne znače. Umjesto da ga poslušate,  krenite u akciju.

Odlučili ste da ipak ne biste ništa poduzeli? Postoji još jedna mogućnost –  kreirajte treću kategoriju na papiru: Stvari koje ne želim rješiti i s kojima se mirim da ostanu takve kakve jesu.  Zapišite ih, udahnite, izdahnite i krenite dalje. Uvijek ih možete vratiti u 2. kategoriju, kada se odlučite njima baviti.

Sada je došlo vrijeme za treći korak – pozabaviti se stvarima, koje se nalaze u prvom stupcu (stvari koje su mi važne, a ne mogu ih promijeniti ili na njih nemam utjecaja). Ovdje na scenu stupa imaginacija u svom najboljem izdanju. Kada već nemate utjecaja, umjesto da zamišljate najgore scenarije, zamišljajte najbolje.  Vizualizirajte najbolji mogući odgovor, asocirajte se u potpunosti, dodajte mirise, boje,  okuse i uživajte.  Zašto ne biste proživjeli unaprijed nešto dobro, čak i ukoliko u realitetu možda stvari neće biti takve. Vaš mozak teško razlikuje realnost od konstrukcije, pa ćete  barem po putu skupiti dovoljno energije da se suočite s novonastalom situacijom.  S druge strane, vjerujete li u zakon privlačnosti, postoji veća šansa da ćete svojom pozitivnom energijom privući bolji ishod ili, u krajnjoj liniji, barem da ćete po putu biti bolji i sebi i drugima.

Ovdje negdje Vas Vaš mozak ponovno može pokušati razuvjeriti s nekim od  saboterskih rečenica: „Ali ako zamišljam dobro, onda kad se desi loše, će mi samo biti još  gore, jer ću se razočarati.“ Ako se ničemu ne nadam, onda će biti lakše“. Možda u tom jednom trenutku kada se desi loš ishod i bude lakše, ako niste ništa očekivali. Međutim, to je najvjerojatnije samo lažan osjećaj,  zbog manjeg odstupanja od trenutnog stanja. Naime, ako se stanje promijeni iz apatičnog u loše, umjesto iz dobrog u loše, možemo percipirati da je lakše, iako to često nije istina. Ono što jest istina je da u svim trenucima koji prethode, sigurno neće biti lakše. U konačnici,  život u strahu nikada nije rješenje. Život u nadi jest, ali za to je potrebna hrabrost.

Budite hrabri! Usudite se vjerovati!  Vi ste ti koji upravljate vašim mozgom, a ne on vama. Prestanite brinuti i krenite u akciju . Ne sutra, već danas! Ne dozvolite da danas ostane samo izbijedjela fotografija koja će vas proganjati. Ono kad ste mogli, a niste. Ono kad ste htjeli, a niste se usudili, jer ste brinuli.